Tri milijarde kilovatsati iz uvoza: anatomija hrvatske ovisnosti

Svaki elektroenergetski sustav ima broj koji ga definira. Hrvatski je saldo uvoza: barometar koji pokazuje koliko žarulja zemlje gori na stranoj struji.

Veličina rupe. 3.095 GWh neto uvezenih u 2025. — ekvivalent proizvodnje oko 2.600 MW solarnih panela koji nisu izgrađeni. Sezonski vrhunac je ljeto: turistička obala množi potražnju za klimatizacijom točno kad hidroelektrane imaju male vode, a uvoz raste prema 25% potrošnje. Devizni račun prati regionalne cijene — a u skupim večerima raste strmo.

Iluzija prvog kvartala. Početak 2026. ponudio je ugodnu zagradu: kiše iznad prosjeka, puna jezera, i Hrvatska — na nekoliko tjedana — neto izvoznik. Zagrada se zatvorila u ožujku; travanj i svibanj vratili su klasični smjer tokova. Hidrološka pouka: dobra voda je meteorološki dar, ne energetska politika.

Što pomiče kazaljku. Solar raste — plus 50% proizvodnje godišnje — ali s male baze i s podnevnim profilom koji ne napada uvozne večeri; vjetar je imao slabu godinu, minus 12,8%. Doprinosi koji bi strukturno promijenili bilancu drugog su kalibra: Kosinj–Senj 2 sa svojim vrhovima, puni povratak podijeljenog nuklearnog udjela, gigavat baterija u procedurama i — s druge strane jednadžbe — učinkovitost koja reže ljetne vrhove.

Ispravan okvir. Uvoz nije grijeh na jedinstvenom tržištu — on je ekonomska opcija dokle god susjedi prodaju jeftinije. Hrvatski problem je nedostatak obrnute opcije: u satima kad je cijela regija skupa, zemlja nema čime odgovoriti. Neovisnost ne znači nula uvoza; znači uvoz po izboru.

Bilance svih zemalja, na stranici Hrvatske.