Hrvatski vodik izlazi iz PowerPointa: elektrolizator u Rijeci, cijevi spremne u Plinacru

Između zemalja koje su napisale vodikove strategije i onih koje su nešto izgradile, udaljenost ostaje oceanska. Hrvatska prijelaz pokušava najpragmatičnijom rutom: prvo zarobljeni industrijski korisnik, zatim infrastruktura, na kraju tržište.

Prvi objekt: rafinerijski elektrolizator. Postrojenje u Rijeci — dio INA-ina paketa od 98 milijuna — proizvodi zeleni vodik za internu potrošnju rafinerije: zamjenjuje sivu molekulu u odsumporavanju, najracionalnije prvo tržište, sa zajamčenom potražnjom i postojećom infrastrukturom. Bez kamiona na gorive ćelije u fazi sna, bez spekulativnih dolina: kirurška dekarbonizacija tamo gdje se vodik već troši.

Drugi sloj: cijevi koje čekaju. Plinacro svira strpljivu dionicu: plinovod Zlobin–Bosiljevo — građen za krčki plin — certificiran je za primjese i strukturno spreman za konverziju; studije izvoznih koridora prema Sloveniji i Mađarskoj napreduju u okviru europske mreže budućih vodikovih magistrala. Logika: ionako moderniziraš, moderniziraj kompatibilno.

Krovna strategija. Dokument iz 2022. realistično stupnjuje: do 2026. promet i industrija; 2027.–2030. skaliranje i prvi izvoz; nakon 2030. puna integracija. Prvi rok se ovjerava na granici — ali ovjerava se čelikom, ne konferencijama.

Neizrečena prednost. Hrvatska ima rijetku kombinaciju: obalu s vjetrom i suncem za buduću elektrolizu, LNG terminal s vremenom konvertibilan, nove cijevi i tranzitnu poziciju. Dođe li europski vodikov val doista, geografija je stavlja na trasu; ne dođe li, učinjena ulaganja ostaju korisna za plin. Sigurnijih oklada u ovom sektoru nema.

Europski vodik, u toku vijesti.